Koja je važnost Venecijanskog bijenala za Bosnu i Hercegovinu

Bosna i Hercegovina sudjeluje na ovogodišnjem 60. Venecijanskom bijenalu, najvećoj i najstarijoj manifestaciji likovne umjetnosti na svijetu, predstavljajući projekt “Mjera mora” umjetnika Stjepana Skoke. U medijima je, a osobito u Večernjem listu, bilo vijesti o tome kako se taj projekt realizira, kako je naišao na mnoge, pa i političke probleme, kako je Vijeće ministara imenovalo spomenutog umjetnika, Sveučilište u Mostaru kao organizatora i autora ovog teksta kao povjerenika za paviljon BiH, bilo je napisa i o tome kako je izložba postavljena u Veneciji te da će se otvoriti 18. travnja, ali što je zapravo Venecijanski bijenale i zbog čega je važno da Bosna i Hercegovina sudjeluje na njemu?

Dobro nam je poznato da BiH godinama ne sudjeluje na popularnom glazbenom natjecanju Eurosong jer ne može platiti participaciju. Na njemu sudjeluju, primjerice, Maroko, Izrael i Australija, koji nisu Europa, a ne sudjeluje Bosna i Hercegovina koja baštini europsku kulturu tijekom stoljeća svoje složene povijesti. Jasno je da smo si sami krivi za mnoge propuštene prilike za prezentaciju naše zemlje u međunarodnim okvirima – na znanstvenim, tehnološkim, turističkim i drugim područjima – ali je izvrsna vijest da sudjelujemo na najvažnijem svjetskom umjetničkom događaju koji okuplja 90 država te da je naš paviljon već privukao pozornost medija i umjetničke javnosti.

Projekt “Mjera mora” predstavlja skulpture kvadratnog oblika koje podsjećaju na iscrtane kvadrate nautičkih karata, a budući da su obojeni u plavo, asociraju nas i na površinu mora po kojoj se ljeska sunčeva svjetlost. Drugi dio umjetničke instalacije tako su zvane “dagnje”, odnosno skulpture koje evociraju podmorje. Stjepan Skoko je u obliku običnog sača prepoznao drugi oblik (to je proces kako umjetnička djela nastaju – nekada planirano, a nekada s dozom slučajnosti), vidio je u njemu školjku i od velikog broja sačeva, koji su iskovani u Kreševu, gradu sa stotinama godina kovačke tradicije, oblikovao je skulpture dagnji, priljepaka i ostalih školjaka našeg Jadranskog mora. Prema tome, važno je istaknuti da se ovaj umjetnički projekt bavi mediteranskim identitetom Bosne i Hercegovine. Za razliku od kontinentalnih krajolika, idile brojnih rijeka i jezera, snijegom pokrivenih vrhova bosanskih planina, osmanlijske arhitekture i orijentalne kuhinje, što je sve dobro poznato, opće prihvaćeno i turistički popularno, naš mediteranski identitet nije dovoljno osviješten ni predstavljen. Da, BiH ima vrlo malen koridor izlaska na more, ali koliki jest da jest, ima ga i ona je pomorska zemlja. Međutim, nije samo u tome srž mediteranskog identiteta, nego prvenstveno u geografsko-biološkoj i kulturnoj uvjetovanosti.

Francuski akademik Fernand Braudel je u svome poznatom djelu “Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II.” napisao kako je Mediteran svoj kontinuitet uvijek imao više u zaleđu nego na samoj obali jer su obale napadali gusari. Mi koji živimo u ovom dijelu svijeta u kojemu su se rapidno mijenjali državni oblici i društveno-ekonomski sustavi dobro znamo što znači diskontinuitet.

Kontinuitet, pak, iščitavamo iz ove Braudelove definicije, a još više u zapisu Predraga Matvejevića koji u svojoj knjizi “Mediteranski brevijar” kaže da se “Mediteran prostire do tamo dokle raste maslina”. Matvejević, rođeni Mostarac, napisao je najprevođeniju knjigu od svih naših književnika, afirmirajući mediteranski identitet s jednakim ponosom kako to radi Stjepan Skoko. Skoko je iz Graba kod Ljubuškog, more je od njegove kuće udaljeno 15 kilometara zračne linije, pod prozorom mu rastu maslina, smokva, šipak i loza. More mu je imanentno i njegov cjelokupni umjetnički opus proizlazi iz ukorijenjenosti u rodni kraj.

Ne može se preskočiti spomen na prethodne projekte kojima se Bosna i Hercegovina predstavljala svijetu – svi su redom bili vezani uz propast jugoslavenske industrije i rat. Ta činjenica mnogo govori o našemu mentalitetu žrtava i konstantnom podčinjavanju samih sebe nekim višim mentorima, tutorima koji i u političkom smislu žele da se o navedenim problemima neprekidno govori, kao da u BiH nema ništa lijepo, samo problematična povijest i sadašnjost.

A koliko je ljepote – prirodne, kulturne, spomeničke, umjetničke... Onda nas sažalijevaju, daju nam nešto novca i prostora, kao što sada u umjetnosti dominiraju postkolonijalna teorija, prava manjina, migracije i svi mogući društveni problemi kojima Zapad pere svoju nečistu savjest, a koji uopće ni po čemu nisu likovna, nego politička pitanja. Tim više je ovaj uspjeh velik jer se projekt “Mjera mora” uspio nametnuti svojom estetikom i simbolikom, svojom ljepotom, pjesničkom jezgrovitošću, materijalnom konkretnošću i izazovnom privlačnošću.

On nije “aktualan” jer je aktualnost najveća toksičnost suvremene umjetnosti; on je bezvremenski jer se bavi gotovo zaboravljenim identitetom naroda koji žive u Bosni i Hercegovini i osvješćuje im ljepotu koja ih okružuje.  

Marin Ivanović